Već duže vremena noću ne mogu da spavam, po danu pomalo drijemam, ali noć,  noć me drži budnim. Tako često, iz dosade, prošetam grobljem. Tim istim blatnjavim putićem, u nadi da ću bar nekog vidjeti, ali ništa. Uvjek je isto, pa i večeras. Suviše kasno za ljude, a i pohladno je, mada meni, moram priznati, ne smeta mnogo. Noći su ovdje inače hladne pa se čovjek vremenom navikne, a ima i ona strana: « Zima, zima e pa šta je, ako je zima nije lav, zima, zima pa neka je ne boji se ko je zdrav «. Upravo tako… Kh, kh… da… kh, kh… dođavola!

Ponekada zna biti i zanimljivo, obično kada je mjesec pun. Tada se skupi maleno društvance grobara, pa se po čitavu noć opijaju, pjevaju, vesele. A nekad je opet dosadno, pa cijelu noć prebrojavam grobove.

Pitate me kako mi ne dosadi? Šta drugo da radim? Groblje ni iz  daleka ne liči na salon društvenih igara. Ovdje nema izbora - kada si tu broj grobove i ćuti. Jednom, dvaput, triput za veče… To nije rijetkost.

Zanimljivo je to što svaki put prebrojim više, ali svejedno ne mogu zaspati. Kako god, san neće na oči. Verovatno je u pitanju bolest nesanica, a u mom slučaju teško da za nju ima lijeka. Sve je to na psihičkoj bazi.

U poslednje vrijeme sam preokupiran problemima. Muče me razne stvari, pa mi dobro dođe ova mala noćna šetnja, da me rastereti svakodnevnih briga. Ustvari, ja i neradim neke teške poslove, uglavnom se izležavam i razmišljam, što je takođe izvjestan napor i eto manifestuje se u ovakvim trenutcima, kad ga najmanje želim. Ali nije ni to…, ne bih ja, brate, ni ustajao da nebi onog svjetla što mi onomad zasja iznad glave, jače od sunca, pa kao da me neki đavo probudi, više ni da treneš okom. E proklet bio i taj dan, kad starcu jednom ne dadoše mira, a kad čovjek ostari šta mu drugo treba nego mir i tišina. Jel tako? Tako je, dabome.

Sa jedne strane kad gledaš, nije ovo tako ni loše. Lijepo je noću vidjeti mjesec dok se pruža na tamnoj podlozi posutoj zvjezdama, ili svjeće dok gore na grobovima, zapaljene za duše mrtvih. Jedinstven osjećaj. Možda se neko sa tim ne bi složio, ali sigurno je da i ono ima izvjesne draži, nešto u sebi što plijeni pažnju. He, he, he… to je umjetnost, nego šta! Zar bih ja šetao ovdje svako veče da to nema nekog smisla? Sigurno da ne bih. Ukusi su različiti, o njima ne vrijedi raspravljati. Pljuc… a ovo veče je baš monotono. Nigdje svjeća na vidiku, zvjezde jedva da se primjećuju, ništa… ni jedan jedini lavež psa lutalice, ni  jedan uzdah ožalošćenih.

Pih... jebeš ovakvo groblje. Nekad je ovdje vrvilo od ljudi, a vidi ga sad, pljuc... prazno, đavo nek ga nosi.

                                                 * * * * * 

Dok ovako dokono gledam, ovo naše odmaralište za mrtve ima stvarno čudan oblik. Sa jedne strane je prošireno sasvim dovoljno, možda i previše. Na drugom dijelu se sužava i izdužuje, da bi se na sledećem proširilo. Na ulazu pored velike kapije nalazi se mala drvena baraka u kojoj grobari otaljavaju svoju smjenu. Odmah do nje, sa lijeve strane prostire se kamena staza i vodi po čitavom groblju, granajući se na još nekoliko manjih, većinom nepopločanih putića. Osim toga, atmosferi doprinose desetak krošnjastih, ravnomjerno raspoređenih  po čitavom prostoru.

A... da, i klupe! Ha, ha, ha... sad kad sam već spomenuo klupe, sjetih se jedne zgode od prije neko veče. Nećete mi vjerovati kad vam budem pričao. Šetam ja tako, po svom dobrom starom običaju, i nabasam na omanjeg starca koji se ležeći pružao po jednoj od tih klupa. Najvjerovatnije neka skitnica. Sigurno nije imao gdje da prenoći, pa se grobar sažalio nad njim i pustio ga  da to učini baš ovdje. Naravno, stari je bezbrižno zaćorio na svom drvenom krevetu, ni ne sanjajući da još nekog ima u blizini. Valjda je čuo korake, ne znam, no, pridigao se i, kad me je ugledao, iskolačio je oči i skočio kao opaljen. « Đavo,  sotona, smrt... upomoć ljudi, upomoć «. Vikao je iz sveg glasa. « Vidio sam ga bio je tamo, vidio sam ga «. Ponavljao je čuvaru, onako uplašen i unezvjeren. Ha, ha, ha... Kh, kh... uvjek kad se toga sjetim nasmijem se do suza. Šta će, jadničak, mora da se strašno uplašio. Nije očekivao da će nekoga u ovo doba sresti na groblju. Takvih kao što sam ja više nema, pa potpuno razumijem  kako se osjećao stari. Vjerujem da taj kobni  susret neće zaboraviti dok je živ. Sreća je što čuvar nije bio ubjeđen u istinitost njegovih kazivanja - nekih desetak minuta je obilazio groblje sa upaljenom lampom, a onda se vratio sigurno misleći da je starac popio malo više pa mu se štogod pričinilo, ili da je ružno sanjao. No, dobro se završilo na svu sreću. Taj trenutak nepažnje sa moje strane mogao je i mene skupo koštati. Šta da me je čuvar vidio kako se skrivam, ili, još gore, kako šetam po mjesečini, vrag zna šta bi tada bilo. Užas za mene i za njih. Za njih pogotovo. Meni u jednu ruku ne bi mogli ništa, nisam počinio nikakav zločin. Jedino što bi izazvao pometnju u grobljanskim krugovima, a bogami i šire. Počele bi da kruže priče i ljudi bi se bojali ovog mjesta, dolazili bi još rjeđe nego prije. Jebi ga, to nikako ne bih želio. Sad sam jedino siguran da to više neće učiniti onaj jadničak. Bog me ubio ako ikad više svrati na groblje. Taj je, kako reče, vidio, ni manje ni više, smrt prije vremena.

Valjda je to po njemu bio neki vandredni susret i nije lud da ponovo iskušava sreću. Da slučajno taj vandredni susret ne bi postao i redovan. Ha, ha, ha… uh, vražiji starac! Malo je razmrdao svakodnevicu, inače je sve tako sumorno.  A šta da se radi, kad ovi sa zvijezda nisu imali pametnijeg posla nego da se igraju sa mnom. Kog sam im vraga baš ja trebao.

Sjećam se te večeri  kao kroz maglu. Bog zna kako sam sve to i vidio  kad nisam bio budan. Sve je kao neki deja vu, ode i dođe, izgleda poznato. Ali to veče, vrag da je nosi, sve se promjenilo. Padala je kiša, znam dobro. I to ona krupna,prava.Voda je lijevala u potocima niz pločnike.Teški oblaci prekrili nebo,nigdje zvijezde na njemu. Luda, luda noć skroz.

Negdje oko ponoći,vraga...možda i kasnije, na nebu zasvjetli nešto, neznam šta. Nekakav krug, prsten...đavo bi ga znao. Isprva samo u daljini, ali kako se stao približavati svijetlo posta sve jače i ubrzo obasja čitavu okolinu kao u po bijela dana. Nikad nisam vidio ništa slično. Prišao mi je blizu,na nekih desetak metara, održavajući se u vazduhu i tek tada sam primjetio konture objekta koga je ta jarka svijetlosti uspješno prikrivala. Bilo je do zla boga veliko... Lebdjelo je nekih tri,četiri metra iznad tla i snopovima svijetla šaralo uokolo, kao da traži nešto.

Prvo što sam osjetio bila je izvjesna doza nervoze i straha, jer što god to bilo sigurno nije sa ovog svijeta, u to sam siguran. Ko bi i pomislio da svemirci nemaju preča posla nego da bude iz sna umorne starce. Ali eto,strah se pokazao opravdanim. Ubrzo jedan od snopova pade na mene i tu osta ko zakovan. Majko mila,činilo mi se da sam umro u momentu, ali samo isprva. Nisam osjećao nikakvu bol. Pred očima mi je bila jednolična svjetlost, vremenom lagano prerastajući u spektar... , hiljade boja, kao da se nekoliko desetina duga presjecalo jedna kroz drugu. Sjajan prizor, ali ne potraja dugo. Snop odjednom isčeznu i objekat se istom onom brzinom kako je i došao izvi put neba i nesta u jednoj tački tamnih oblaka.

I eto to je to, tako bi, nekoliko trenutaka, dođoše i odoše...  Ne bih im ja to ni uzimao za zlo da nije bilo ono što je bilo poslije.  Ne bi dugo kad otvorih oči i progledah i od tad rijetko da ih sklopim. Bih ja, brate, al ne mogu. Ko zna šta mi napraviše, pa sad više ne znam ni gdje sam ni šta sam. Ali jebi ga… šta ćeš, šta je tu je, dalje se mora. Od tad ja tako šetam, gledam kako prolaze grobljanske smjene, danju slušam uzdahe ožalošćenih i njihove nevesele priče, a vrijeme sporo prolazi…

                                                * * * * * 

A, eno ga podebeli grobar i njegovo poznato neobrijano lice. Svako jutro isti ritual - prvo zjeva i proteže se pored ulazne kapije, a onda kreće kući  i ostavlja je širom otvorenu, da ljudi mogu opet doći. Da mogu navaliti kroz  taj uzani prolaz kao pobjesnjela rulja i ispuniti svako slobodno mjesto da bi pustili koju suzu za svoje najmilije. Ha, ha, ha…Kh, kh…Šalim se naravno od toga nema ništa.

Malo je njih koji navraćaju ovdje i to su uglavnom sve ista lica. Međutim, postoji mogućnost da neko umre. E, to bi stvarno bilo dobro.  Gomila mase koja se gura u redu, da stane oko pokojnikovog sanduka. Ne pamtim kad je zadnji put tako nešto bilo. 

DIN – DON, DIN – DON

       A, evo ga, čujete li? Zvono obližnje crkve. Jedno vrijeme ga nije bilo, kad je grom  udario u toranj. Tad me izluđivala sva ta silna tišina, ali popravili su ga i sad je sve opet u redu. Uvjek u isto vrijeme, tačno u šest.

Jebi ga, bilo je monotono veče, ali opet brzo prođe. Bliži se ljeto, a sa njim i duži dan. U svakom slučaju pozitivna stvar. Volim duge tople dane, podsjećaju me na mladost. Eh,... divno je kad čovjek ostari pa može da živi samo od sjećanja.

Dobro, dosta je bilo. Idem i ja, Kh, kh… ili bolje ne, ne još… ostaću još malo, dok sunce skroz ne izađe, imam vremena. Postelja mi nije daleko i mogu se izvaliti na nju kad god poželim. Možda ovog puta i zaspim, ko zna? Tješim se a ni sam ne vjerujem u to, sve su to prazne priče.  Čudni su putevi gospodnji, neko reče. Da mi je samo znati kuda li moj vodi, ima li mu igdje kraja? Ha, ha, ha… Kh, kh, kh… sreća pa ja sve gledam sa ljepše strane. Kako kuda me vodi? Glupo pitanje. Pa tamo gdje i pripadam, kući, eto gdje. Toplom domu i mekoj postelji ispred te mermerne ploče na kojoj čvrsto uklesano stoji moje ime...