P A K A O 1 9 7 4

PAKAO 1974

Da, dragi moji, upoznao sam pakao!

Ne vjerujete?

Poslušajte onda moju priču!

Te večeri, bili su sitni sati, surfao sam netom i slušao Džonija, po običaju! Nesanica me proganjala već duže vrijeme i nisam nalazio načina da joj se oduprem. Zapravo se i nisam trudio baš - na neki mi je način i odgovarala. Nisam uvečer izlazio van.. ne, nisam noćna ptica, večernji su mi izlasci već duže vrijeme postajali dosadni i besmisleni. Zašto da se nalijevam pivom i žestijom kad za tih sto kuna mogu kupit Džonijev CD i kompletirat zbirku!?

Dan i noć počeli su se polako stapat, kao da se međusobno svađaju, prepiru - izmjeniti uloge nikad nije lako i njih dvojica (dan i noć) kao boksači u ringu, nikako da prepuste prevlast onom drugom. Ja ne marim, meni je svejedno.

Ne sluteći užas koji slijedi, iz sasvim nejasnih mi razloga gasim CD i prebacujem na radio koji upravo donosi strašnu vijest iz obećane zemlje Nizozemske, slušam umornog voditelja koji sa hladnom i bešćutnom rezignacijom, pospanim glasom govori o jednoj (ne)običnoj prometnoj nesreći, spominje Utrecht, velikana domaćeg rocka Branimira Džonija Štulića, koji je, ne zna se još zasigurno, digao ruku na sebe bacivši se pod autobus… tragično okončavši svoj kontroverzni život u pedesetoj godini… brojao je voditelj još neke brojke i detalje, citirao pjesme i izvatke iz Džonijeve biografije… ne slušam, pokušavam ugasiti radio, ne uspijevam, ukopan na mjestu kao pred vlastitom rakom, drhtećim prstom nekako uspijevam pritisnuti off, i svaljujem se na dvosjed!

Gadeći mi se ono što vidim, čujem, osjećam, zatvaram oči, iskljućujem se i… tonem u san, poput cvijeća na granici… Sanjam prvi Azrin CD koji sam slušao, sanjam brdo slika koje je Džoni odaslao u svemir svojim glasom i gitarom… Iz sna me budi poznati glas, otvaram oči i predamnom, u mojoj sobi stoji Džoni Štulić pjevušeći neku od svojih starijih stvari i listajući po mojoj fonoteci!

Polako se uspravljam i pokušavam nešto, bilo šta izustiti, ali mi to nikako ne polazi za rukom! Džoni se utom okrenuo, pogledao me i blago nasmiješio. Nije rekao ništa, samo me promatrao i polako je iščezavao osmijeh sa njegova lica i ustupao mjesto tužnoj, gotovo bolnoj grimasi.

U paklu, dragi brate, dole u tamnome paklu stoluju krivovjernici, obični smrtnici i svi oni koji su neovlašteno od Jednog i Jedinog Gospodina, davali odgovore na pitanja koja muče ljudsku masu otkad postoji, davali odgovore negirajući samu bit postojanja ljudske osobnosti, a ta je da baš suprotno – postavlja pitanja. I baš ja, Branimir Džoni Štulić, bijah miljenik Gospodinov, jer sam u svoje vrijeme i na svom prostoru obasipao skučeni balkanski svemir pitanjima o uskogrudnom žamoru ulice, o patuljcima sa naslovnih strana, o potmulom stenjanju velegradskom, o uličnim svjetlima i čudnim dilemama, o crno bijelim istinama, o šaputanju ljudskih usana, o vremenu odluke i vratima podzemnih voda, o dimu cigareta i strahu u očima, o sumraku ideja i psima koji šeću…

Vidno uzbuđen, Džoni pripaljuje cigaretu i nastavlja: i sada, kad je sa mnom svršeno, pridružio sam se Gospodinu u vječnoj svjetlosti i blaženstvu i dobio od Njega zadatak da na neki način utvrdim gradivo.

Piljim u Džonija na pragu nevjerice i imam čudan osjećaj u tijelu. U polutami sobe naziru se konture zidova i polica, meni gotovo neprepoznatljive. No, u tim trenucima nisam mario nego sam se pokušavao pribrati da čujem ostatak Džonijeve nevjerojatne priče.

Damire, ništa neće biti kako je bilo, a opet će sve ostati prokleto isto! Ne razumiješ? Shvatit ćeš! Da bi uspješno apsolvirao sve svoje uspjehe i potvrdio svoj status Gospodinova miljenika, dobio sam, smrtnicima jedinstvenu priliku da još jedanput otpješačim svoj čudnovati životni put. Kako bi moje putovanje bilo što uspješnije, On me stavio u položaj tzv. Trećeg lica. Za života dakako nisam shvaćao svetost svoje misije… Za života držao sam da je moja egzistencija mizerna i ništavna, da je moj život bezvrijedan, ukratko da živim pakao. Naravno, sad kad sam tako sretan, ispunjen i dirnut Njegovom blizinom, pošteđen sam nesvjesnog proživljavanja istih paklenih muka. Sad sam ja Promatrač, Treće lice, što me silno usrećuje, Damire… brate.

Osjećaj u mom tijelu postaje sve čudniji, u sobi primjećujem ogledalo, nije prije tu bilo, nema veze, pomislim, hladno mi je i počinjem se osjećati sve nelagodnije…

Promatrač, zapitao sam, a koga ćeš to promatrati?

Džoni se osmjehnuo – tebe, Damire, brate… ili da se praktičnije izrazim tebe – Džoni! Počni se privikavati na to ime, više ništa nije kao prije, a opet je sve tako prokleto isto, ha, ha, ha…

Nelagoda u mom malaksalom tijelu dostiže vrhunac, ustajem se, prve zrake sunca prodiru kroz prozor, nalazim se pred ogledalom i vidim, ne vjerujem, što nije u redu sa ogledalom, ono laže, to ne može biti istina, iz ogledala jasno vidim sebe koji to više nisam, gledam… gledam svog novog nevjerojatnog sebe, gledam… okrećem se prema Džoniju, pred provalom očaja, kao… kao kad tamna voda izvire…

Džoni, ja sam postao TI, ja sam… ja sam…

Smiri se Damire, smiri se brate, pokušava me umiriti.

Vrati me, ja nisam… ovo, ja nisam ti…, paničarim.

Džoni nastavlja: godina je sedamdeset četvrta, jučer si napisao Balkan, himnu Novog vala koji je Zagreb odveo nikad bliže Londonu i New Yorku. Van, kroz prozor gledaš Zagreb, student si na Filozofskom fakultetu i imaš 21 godinu, sviraš gitaru i imaš band.

Ali, moja majka, moj Omiš…

Zaboravi, Damire, brate, na svoju trivijalnu stvarnost iz koje si ionako stalno bježao uz moje pjesme! Svoje frustracije, komplekse, razočaranja i ludilo koje ti nagriza um, svoj vlastiti pakao zamijenit ćeš – mojim vlastitim paklom. Sad si ja, živjet ćeš onako kako sam ja živio, a ja ću te gledati, nećeš me vidjeti, ali ja ću uvijek biti tu pored tebe, promatrati i učiti iz svog života u kojem sad ti imaš glavnu ulogu. Moju znatiželju, strast i nemir koji su me odveli u prostranstva Gospodinove milosti svečano prenosim na tebe, ti si živi svjedok i taoc mog vlastitog života, imaš svetu misiju da patiš moje muke, da vidaš moje rane, gledaš moje poraze…a bit će toga: pljuvat će te i hvaliti, gazit će te i kovati u zvijezde, rušit će te i podizati! Dlan će ti biti oderan, fijukat će vjetar sa ogoljelih strana i obrušavati se na tvoje rumene obraze, huka mora bačenog do žala dopirat će glasno do tvojih ušiju na granici neprepoznavanja, žalit ćeš za toplim usnama žene, opijati se u dimu cigareta i upoznavati suštinu ljudske prijevare! Postavljat ćeš pitanja koja sam ja postavljao nezreloj linč-svjetini, ali nećeš dobiti nijedan odgovor, niotkoga, osim od…

Ali zašto baš ja? Šta ja dobivam od svega toga?

Godine 2002 završava tvoja misija, i očekuje te vječni mir i spokoj u nebeskoj čistoći Njegovih odaja.

Začudo, iako sam ateist, smirila me Džonijeva zadnja rečenica. Uostalom, nije li to gore bolji i ljepši svijet, možda je to svijet jednakih i ravnopravnih, bez ljutnje, srditosti, poniženja i razočaranja, nesreće i patnje. Možda je to svijet u kojem ću se ponovo moći igrati sa Zeusom i Morisom, možda je taj svijet zapravo stvaran i izvjestan? Možda Gospodin uistinu postoji, kao što Džoni kaže, možda ću imati priliku pričati s Njim i dobiti odgovore na vječna pitanja?

Zatvorio sam oči i utonuo u razmišljanja i kad sam se prenuo, Džonija više nije bilo.

Na vrata je zakucala majka i šapnula: Branimire, doručak je, dođi, zakasnit ćeš na tramvaj!

Dobro, mama!